Nova
arheološka iskopavanja pokazuju sjajni Davidov grad kao varošicu od dve hiljade
stanovnika. Toliko čuveni kraljevi David i Solomon su bili vladari koji su
kontrolisali “beznačajne delove rubnih područja”. Nije bilo nikakvog egzodusa
judejskih plemena iz Egipta, tog neverovatnog Mojsijevog poduhvata. Ali bilo je
toliko paganskih svetilišta i pozlaćenih idola da naučnici smatraju da smo
stigli do “novog pogleda na poreklo monoteističkih religija”. Otvara se i
pitanje: kad je pisan Stari zavet - hiljadu ili tek trista godina pre Hrista? I
ko je pisao tako nepreciznu knjigu? Zašto se činjenicama barata tako olako?
NIN-ov feljton je izuzetan istraživački napor “Špiglovog” novinara Matijasa
Šulca. Ovo uzbudljivo štivo sa nemačkog prevela je Danka Stojaković. Knjiga je
prepuna napetih pripovesti, od kojih se neke bave silovanjem i bratoubilaštvom.
Tu se ljudi pretvaraju u stubove soli, prodaju svoje primogeniturno pravo za
varivo od sočiva, ili ih, poput Hioba, prekrivaju čirevi. Tu nastupa više od 20
proroka. Pesma nad pesmama nudi nam čistu ljubavnu poeziju. Knjiga
propovednikova nalik je filozofskoj raspravi.
A i glavni lik deluje nekoherentno. Čas se zove Jahve, čas El ili Elohim.
Povremeno se Bog pojavljuje u vidu oblaka, a onda se opet prerušava u vatreni
stub i pokazuje Mojsiju put.
Ko je sačinio ovo mamutsko delo? Najstariji do sad pronađeni svici, koji
sadrže tekstove biblijskih proroka, potiču iz Kumrana na Mrtvom moru. Neki od
pronađenih ostataka dešifrovani su uz pomoć izotopa ugljenika: najstariji su
nastali oko 240. godine pre Hrista.
Nauka smatra da poreklo Biblije i njenih proroka seže mnogo dalje u
prošlost. Svici iz Kumrana su samo prepisi prepisa. U Bibliji se pominje na
desetine mesta i ličnosti. Iz svih tih marginalnih podataka istraživači su
rekonstruisali hronologiju koja je konzervativnom bloku naučnika do danas
služila kao smernica. Prema toj hronologiji, praoci su živeli oko 1800. godine
pre Hrista. Oko 1250. godine pre Hrista narod Izraela napustio je Egipat.
Ova predistorija Izraela iz, kako se smatralo, bronzanog doba obrađuje se
u 1. knjizi Mojsijevoj. Sve počinje sa Avramom, pastirom, poreklom iz Ura
(današnji Irak). Po zapovesti Božjoj, Avram iz Ura kreće za Kanaan.
“S tobom će sva plemena na zemlji steći blagoslov”, objavljuje Svevišnji.
Avram daje sve od sebe i kod Betela i Sihema podiže oltare. Posle jednog kratkog
putovanja u carstvo na Nilu vraća se sa bogatim darovima u Palestinu, gde umire
u 175. godini, “umoran od života”.
Njegov sin Isak, nomad kao i otac, rađa Jakova, čijih dvanaest sinova
čine plemena Izraela. Najtaštijeg od njih, Josifa, rodbina je namamila u klopku,
odvela karavanom za Egipat i tamo prodala.
1. knjiga Mojsijeva dirljivo pripoveda kako se taj izgnanik uzdigao od
tumača snova do ministra. Ubrzo posle toga u Kanaanu je zavladala glad. Braća
dolaze u Egipat da mole za pomoć. Josif, čiji su ambari puni, likuje.
No, nedugo potom sreća mu okreće leđa. Na vlast dolazi novi faraon i
prisiljava Jevreje “da za njega rade u polju”. Osim toga, moraju da vuku cigle u
Ramzesu: to je naziv za Ramzesov grad - metropolu u delti Nila, čija je
izgradnja započela oko 1270. godine pre Hrista.
Breme sužanjstva postaje nepodnošljivo. Kao i mnogo puta posle toga,
autori Biblije koriste sva sredstva da mračnim bojama oslikaju bedu Božje dece.
Ali, tu je Mojsije.
Hebrejsko nahoče, odraslo na dvoru faraona, postaće oruđe Boga. Taj borac
za religiju pešice će izvući svoj narod iz “ropstva” na Nilu. Tu se porodična
drama pretvara u istorijski masovni spektakl. Počinje vreme znamenja i čuda.
Sa Mojsijem u bekstvo kreće “600 000 ljudi”. Jahve deli Crveno more - i
oslobađa put za Sinaj. A tamo Bog lično prstom ispisuje u kamenu Deset
zapovesti, koje njegov sluga pohranjuje u zavetni kovčeg, “najsvetiji nacionalni
simbol” Jevreja (Finkelštajn). Tek što su stigli do Sinaja, prinuđen je da gleda
kako njegov narod obigrava oko Zlatnog teleta.
To je okončano vojničkom naredbom. Pod Jošuom, Mojsijevim naslednikom,
počinje vojničko napredovanje. Jerihon pada praćen zvukom ratničkih truba. A Bog
stalno pruža podršku. Čas pušta “kišu grada”, u Gibeonu čak zadržava Sunce ne bi
li Jevreji pri dnevnom svetlu ubili i poslednjeg neprijatelja.
Kakva storija o nastanku! Neprijateljska zemlja je sravnjena, u tesnoj
saradnji sa voljom Svevišnjeg koji garantuje ispunjenje zahteva za teritorije.
Sve to dešava se u dubini prošlosti, u vremenu koje bi moglo da se nazove
legendarnim i “bronzanim”.
I arheolozi su se orijentisali u skladu sa tom famom. Kad su u blizini
Jerihona pronašli nasilno srušene zidine, odmah su za krivce proglašavane trube.
Svaka polomljena cigla tumačena je kao oštećenje nastalo u manevrima tokom
Jošuinog blickriga.
Tek u novije vreme ovakvo iščitavanje Biblije potiskuje se u drugi plan.
Avram neprestano jaše na kamilama. Kako mu je to polazilo za rukom? Te životinje
su počele da se koriste za nošenje tereta tek posle 1000. godine posle Hrista.
Uskoro se posumnjalo i da je Mojsije samo jedna izmišljena figura. Autor
sinajske pripovesti živeo je oko 950. godine pre Hrista, i to kao dvorski pisar
na dvoru kralja Davida, bar tako se verovalo. Ali, zašto onda Jevreji - kaže 1.
knjiga Mojsijeva, 42 - plaćaju žito metalnim novcem? Najstariji kovani novac
potiče iz Male Azije, a prvi put je izrađen tek u 7. veku pre Hrista.
Nema sumnje: Pentateuh, pet knjiga Mojsijevih, koje religiozni Jevreji
slave kao Toru i smatraju je naročito svetom, nije primarni izvor iz bronzanog
doba. Pismeni “falsifikatori” (Kraus) samo su joj podarili veštačku patinu.
Pre svega, Knjiga o Jošui u potpunosti izvrće realnu istoriju. Tu
vojskovođa munjevito, u svom brzinskom ratu, preleće preko Jordana i, dok ga
podstiče ljutiti Bog, istrebljuje starosedeoce i njihovo mnogoboštvo.
Nova arheološka iskopavanja, koja vrši Institut za antiku u Izraelu,
pokazuju razmere obmane. “Naseljavanje Kanaana se u stvarnosti odvijalo mirno i
postepeno”, objašnjava Finkelštajn.
Činjenica je da su oko 1200. godine pre Hrista semitska plemena krenula
iz pustinje i odatle naselila brdovito područje zapadnog Jordana. Bili su to
ljudi koji su spavali na drvenim strunjačama i nisu jeli svinjsko meso. U
njihovim kućama bilo je mesta za četiri do pet osoba.
# Sever regiona sve do jezera Genezareta nudio je novonaseljenom
stanovništvu mnogo pogodnosti. Među blagim brežuljcima uzgajali su vinovu lozu i
masline.
# Nešto južnije, između Jerusalima i Hebrona, priroda je bila škrtija. U
krševitim jarugama rasla je trnovita šikara, a vode je bilo veoma malo.
U brdima oko Kanaana živelo je, oko 1000. godine pre Hrista, tek oko 50
000 ljudi. Jug je bio naročito negostoljubiv i izuzetno retko naseljen.
Osim toga, uvek je bilo nesuglasica sa susedima. Edimiti i Moabiti živeli
su u blizini. Prema obali, u plodnoj priobalnoj niziji, raširili su se po
ogromnim gradovima Filistri - verovatno poreklom sa Krita. Još severnije živeli
su Feničani, vešti pomorski trgovci, koji su žrtvovali decu.
Naograničeni vladar u zemlji bio je, međutim, faraon. On je eksploatisao
rudnike bakra. Oko 1250. godine pre Hrista Ramzes II je izgradio lanac utvrđenja
i pristaništa po celoj zemlji, “put Horusa” - put kojim su prolazile vojske sa
Nila.
Teško može i da se zamisli da je Mojsije, čovek koji je spavao u šatoru,
mogao da povede rat u takvom, izuzetno dobro naoružanom, zatvorenom obruču koji
je pripadao faraonu. Doduše, 1207. godine pre Hrista faraon Merenptah pominje
neko izraelsko pleme u jednom zapisu. Međutim, taj tekst se odnosi na kaznenu
ekspediciju kralja sa Nila i glasi kratko i jasno: “Tvog semena, Izraelu, nema
više.”
Gospodar piramida uzimao je priloge od građana. Onaj ko je želeo da
izbegne prisilni rad, bežao je u planine. Uskoro su tamo živeli begunci i
izgnanici. Mnogi stručnjaci pojam Hebreja izvode iz “hapiru” - što znači
otprilike nešto kao “lutalica”.
A Biblija tvrdi da su baš u tom siromašnom, škrtom svetu oko Kanaana
nastajala blistava kraljevstva. Tamo gde su u stvarnosti živeli pastiri u
vunenim ogrtačima, navodno se prostiralo sjajno i prebogato Davidovo carstvo.
Biblija preteruje još i više kad je reč o njegovom nasledniku Solomonu. U haremu
ovog vladara živi 700 zakonitih žena. Pored njih, ima ih još 300 na vanbračnoj
osnovi. Njegova palata je ogromna i prekrivena mekanim tepisima. Tu se vrškom
pun pehar izliva: po Bibliji, Solomon je “po bogatstvu prevazilazio sve kraljeve
na zemlji”.
Vladar preteruje i na kulturnopolitičkom planu. Mojsije, kao pustinjski
nomad, prinosio je žrtve Bogu u “šatoru otkrovenja”. Solomon Bogu podiže kuću od
kamena. Ona je “sva prekrivena zlatom”, a iznutra obložena libanskom kedrovinom.
Na najsvetijem mestu nalazi se zavetni kovčeg.
Svi pokušaji da se postojanje ovog svetilišta potvrdi arheološki, ostali
su bezuspešni. “Nemamo čak ni temelje hrama”, priznaje naučnik Bledhorn.
Nema sumnje da je Stari zavet pun fikcije. On kolibe pretvara u palate.
Zauzimanje zemlje u Kanaanu je nonsens. Neizvesno je i da li je Mojsije
postojao. Za švajcarskog stručnjaka za proučavanje Starog zaveta, Otmara Kela
(Keel), priča o Solomonu nije ništa drugo do “idealizovano doba” bez istorijske
pozadine.
Ko je tu posegnuo za točkom istorije? S kojim ciljem? I - što je naročito
važno - koliko je dugo u pogonu bila biblijska propagandna mašinerija?
Do odgovora na ova pitanja teško je doći. Autori Svetog pisma pristupili
su svom poslu veoma spretno. Što su naučnici više proučavali Toru, to su na više
zamki nailazili.
Samo na knjigama Mojsijevim radila su najmanje četiri autora. Jedan od
njih bio je “jahvist” i ime Božje uvek je ispisivao pomoću tetragrama JHVH (“Ja
sam onaj koji jesam”), a verovatno je poticao iz Jerusalima. Drugi pripovedač
(“elohist”) verovatno je živeo na severu zemlje. On Boga naziva Elohim ili El.
Problem je u tome što Sveto pismo ne sadrži samo fikciju i fantaziju.
Neki delovi Biblije gotovo da podsećaju na leksikon stvarne istorije.
Čvrste činjenice nude nam, na primer, “Knjige kraljeva”: one izveštavaju
o periodu od oko 1000. do 587. godine pre Hrista, kada se raspalo nebulozno
Solomonovo carstvo, a na njegovom mestu su se formirale dve države - Izrael i
Judeja.
Autori do u detalje izveštavaju o iskopavanjima kanala, poreskim
dekretima i ratovima u ovim državama-bliznakinjama. Nabrojana su ukupno 42
kralja, uz navođenje njihovih perioda vladavine.
Da li su za to možda korišćene stare hronike i liste vladara? Naučnici su
upravo s tim ciljem pretražili mesopotamske arhive klinastog pisma. I zaista: tu
se poimenice pojavljuje ukupno pet biblijskih prakraljeva.
Najvažniji dokaz naučnici su otkrili 1993. godine u “Tel Danu”, u jednom
naselju na brežuljku u severnom Izraelu. To je zapis u kojem se pominje “kuća
Davidova”. Praotac je, dakle, verovatno stvarno postojao - makar i kao
“dvanaesti knez minijaturnog grada-države” (Finkelštajn).
U svetlu novih nalaza iz pustinje Negev i Samarije slika mračnog “doba
kraljeva” postaje jasnija. Oko 950. godine pre Hrista Egipat je izgubio kontrolu
nad svojim vazalima. U vakuumu, koji je na taj način nastao, poglavice
hebrejskih plemena su iskoristile priliku da se prošire:
# Prvo se na severu formirala pradržava Izrael. Godine 884. pre Hrista na
presto se popeo, kako kažu zapisi, izvesni kralj Omri. Zemlja je imala manje od
100 hiljada stanovnika.
# Judeja, južni sused u oblasti Jerusalima, bila je siromašnija. Usled
škrtosti tla tamo je u stalnim naseobinama živelo manje od 10 000 ljudi.
Arheolozi su uz pomoć ašova i minijaturnih bagera obelodanili svu
skromnost ovih praćelija hebrejskih država. U Samariji su pronašli nekoliko
priznanica za vino, a u Aradu jedva čitljiva pisma od gline. I inače, pastiri i
seljaci koji su uzgajali masline gotovo da i nisu posezali za perom.
Uskoro je i s tim bilo gotovo. U 9. i 8. veku na obalama reke Tigris
izrastao je kolos od države, koja je neskriveno težila da zavlada svetom:
Asirsko carstvo.
Ta je zemlja žudela da pod svoju kontrolu stavi trgovinu karavanima.
Tamjan i začini dovodili su trgovce iz Jemena u Gazu. Onaj ko je kontrolisao
krajnje odredište, imao je priliku da ostvari veliku dobit.
Godine 732. pre Hrista kralj Tiglatpileser II započeo je napad. Njegova
vojska je munjevito prošla sve do Sredozemlja i podjarmila ogromne oblasti
zemlje. Pala je patuljasta država Izrael. Kao provincija Samarija priključena je
Asirskom carstvu. U početku je jedino siromašna Judeja ostala pošteđena.
Arheolog iz Gisena, Folkmar Fric (Fritz), uspeo je da pokaže koliko
brutalno su nastupili osvajači. Taj naučnik vrši iskopavanja u Kinaretu na
jezeru Genezaret. Selo od 500 stanovnika sravnjeno je kišom “gvozdenih strela”,
kaže on. “Onda su vojnici gvožđima porušili kuće”.
U politiku osvajača spadale su i deportacije. Prinudno je 13 500
Izraelićana moralo da napusti zavičaj. Jedan reljef, otkriven u Ninivi,
prikazuje kako Jevreji, pogrbljeni i sa džakovima na leđima, marširaju u
nepoznato. Među njima mogu da se vide i ljudi nabijeni na kolac.
Ali i manja bratska država Judeja bila je u opasnosti. Reka ljudi koja je
bežala od rata izlila se u Jerusalim. Broj stanovnika narastao je sa 2 000 na
oko 15 000 - a bili su bez ikakve zaštite izloženi ćudima do zuba naoružanog
suseda.
U takvom osećaju ugroženosti, smatraju umereni kritičari Biblije
okupljeni oko Finkelštajna, odigralo se čudo: rađanje vere u jednog boga
(“monoteizam”).
Ako je
verovati proroku Samuilu, biblijski kralj David je svoju biografiju započeo kao
pastir. Bio je plavokos, “lepog stasa” i divno je svirao harfu. Kao mlad junak
ubio je praćkom divovskog Filistra Golijata. Posle toga, navodno oko 997. godine
pre Hrista, poveo je vojsku na Jerusalim.
Stari zavet posvećuje strane i strane slavljenju ovog čoveka kao božjeg
izabranika i pomazanika. Četrdeset godina je osnivač jevrejske nacije sedeo na
prestolu pre nego što je izbrisan kao vladar carstva koje se prostiralo od
Eufrata do Sredozemlja.
Međutim, gde su tragovi te blistave zemlje? Svako ko se ovih dana nađe u
šetnji istočnim delom Jerusalima naići će na područje iskopina, nazvano “Davidov
grad”. Na ulazu stoje vojnici sa mašinkama na gotovs. Oni čuvaju to malo
ruševina.
“Gledajte!” Hansvulf Bledhorn (Bloedhorn) sa Evangelističkog instituta za
istoriju Svete zemlje pokazuje na srušenu kuću. Velika je 16 kvadratnih metara i
nije imala ni kuhinju ni prozore. Kuvalo se napolju. Pored se nalazi kamena
ploča sa rupom. “To je bio toalet”, objašnjava istraživač.
Da li je to Davidov sjaj i uzvišenost? Prema 1. Knjizi kraljeva,
poglavlje 10, u glavnom gradu je bilo “srebra koliko i kamenja”.
O tome nema ni govora. Pod ašovima arheologa Jerusalim iz bronzanog doba
smanjio se na veličinu sela. Bilo je to mesto sa manje od 2 000 stanovnika.
Berlinski egiptolog Rolf Kraus (Krauss) pominje “provincijsku varošicu”.
Takvi nalazi nisu usamljeni. Savremeni stručnjaci koji se bave
proučavanjem Biblije već duže vreme pretresaju Stari zavet. Ono što se posle
toga pojavljuje jeste fantastična slika sačinjena od legendi.
Istraživači dolaze sa svih strana. Stručnjaci za polen prelaze preko
oblasti u Judeji i Samariji koje se nalaze pod vojnom okupacijom. Orijentalisti
dešifruju table ispisane klinastim pismom. A i u starim tekstovima sa Nila
štošta ukazuje na pravu istoriju Hebreja.
Naročito je nesigurna i nepouzdana istorijska osnova Biblije. Najnoviji
udarac zadao je nedavno Izrael Finkelštajn (Finkelstein), glavni arheolog sa
Univerziteta u Tel Avivu. Njegova knjiga “Bez jerihonskih truba” potvrđuje da su
neistiniti centralni tekstovi Biblije:
# Nikada nije bilo nikakvog egzodusa judejskih plemena iz Egipta.
# Kanaan nije, kako je to opisano kod Jušue, silom osvojen.
# Pracarstva Davidova i Solomonova su varka. Ovi izraelski kraljevi
vladali su samo “beznačajnim delovima rubnih područja” (Finkelštajn).
Bajka i monumentalna kamuflaža - baš tako se u novije vreme prikazuje reč
Božja. Tamo gde su istraživači naslućivali istorijske činjenice, otkrili su samo
političku propagandu. “Nalazimo se pred prekretnicom”, priznaje Dirk Kinet, koji
predaje biblijske jezike na Univerzitetu u Augsburgu.
Naime, i razvoj monoteizma odvijao se potpuno drugačije nego što nas je
ubeđivalo Sveto pismo. Tamo se Bog javlja u odori večnosti. On se nalazi izvan
vremena - biće koje nikad nije rođeno i koje nikada neće umreti.
Još praotac Avram prinosi (navodno oko 1800. godine pre Hrista) žrtve
ovom svemogućem biću. “Bog je jedan”, ispoveda i Mojsije pošto mu se Bog
prikazao u vidu plamtećeg žbuna.
Konzervativni stručnjaci za proučavanje Biblije voleli su da narod
Izraela proglašavaju izabranim i posebnim narodom. Međutim, arheolozi sada sve
stavljaju na svoje mesto: I Bog je počeo gotovo ni od čega.
U početku, Jahve je bio samo prirodno božanstvo, objašnjava augsburški
stručnjak Kinet: “On je bio garancija plodnosti, čija je seksualna strana tek
naknadno postepeno potiskivana.”
Idoli od gline i metala otkriveni su u Svetoj zemlji, ali i male glinene
figure sa jedrim grudima i stražnjicama. Rođenje Boga iz krila mnogoboštva - to
je okvir u kojem se kreću najnovija saznanja:
- U Jerusalimu je cvetala prostitucija po hramovima;
- Bog je u početku imao nagu pratilju;
- Još oko 100. godine pre Hrista seljaci iz okoline upražnjavali su
paganske rituale.
Pogotovo u Ugaritu, 400 km severno od Jerusalima, “mračna prošlost
religije Izraela” dolazi do izražaja, kako kaže francuski arheolog Andre Kako
(Caljuot). Pronađeni su ritualni tekstovi i zlatne statue. Jedan nalaz prikazuje
čovečuljka sa bradom. To je mudri starac i nebeski otac El - praobličje Boga.
Spoznaja da ja Bog nastao od paganskog idola možda jeste bolna, ali se
već dugo naslućivala. Stručnjaci, kao uz pomoć teleskopa, posmatraju onaj oblak
u kojem se odigralo rođenje Svevišnjeg. Nauka sve jasnije uviđa metafizičke
elemente od kojih je, korak po korak, stvarana njegova moć.
Svojim donekle senzacionalnim otkrićima naučnici na svetlo razuma izvlače
onu tvorevinu vere koja još stoji kao neka mračna i tajanstvena tvrđava.
Pobožni egzegeti su još skloni da Hebrejima priznaju poseban istorijski
položaj. “S punom svešću o uzvišenoj ideji” jedno semitsko pastirsko pleme
“žrtvovalo je sva dobra ovog sveta, istrpelo mučenja i dalo svoje živote”,
formulisao je Simon Dubnov u svojoj desetotomnoj “Svetskoj istoriji jevrejskog
naroda”.
U tim mistifikacijama je tačno da je Kanaan pustošen ratovima, gotovo kao
nijedna druga oblast antičkog sveta. Čas su faraoni posezali za tom zemljom, čas
su Vavilonci sprovodili masovne deportacije. Sledili su Persijanci i Grci. Na
kraju su došli Rimljani i tu oblast pretvorili u koloniju (v. Hroniku patnji).
Rimski car Vespazijan upotrebio je protiv Jerusalima sprave za rušenje
zidina i bacanje kamena da bi ugušio veliki jevrejski ustanak 70. godine pre
Hrista. Doveo je 20 000 legionara. Neposlušni seljaci pružili su otpor “kao
Vijetkong” (Bledhorn). Povezali su svoje kuće podzemnim tunelima.
Ništa nije pomoglo. U avgustu iste godine utvrđenje na brdu Sion je
dovedeno do iscrpljenja. Legionari u pancirnim košuljama srušili su redove
protivnika i osvojili brdo na čijem se vrhu uzdizao veliki hram Jahveu. Tu su
podmetnuli požare.
Istoričar Josif Flavije, svedok napada, upečatljivo pripoveda o tim
zlodelima. On opisuje drvene krstove duž cesta, na kojima su visili razapeti
pobunjenici. Pored tih kulisa promicali su pobednici odvlačeći blago iz hramova
za Rim, a među tim blagom i sedmokraki svećnjak menoru.
Mnogo poniženja se slilo u Bibliju, očajanje i maštanje o svemoći,
nastalo iz besa, nagomilano je u njoj. Potezom pera autori Biblije pretvorili su
vavilonsku kulu u ruševinu (u stvarnosti je ta građevina, visoka 90 metara i
više zapravo dovršena). Kod proroka Jezekilja Bog napada faraona poput divlje
zveri: “Potopiću zemlju, sve do brda, rekom tvoje krvi.”
Ali tek sada, više od 2000 godina posle nastanka svih ovih mitova i
religijskih praslika, započinje njihova trezvena prerada. Naučnici se probijaju
do korena Starog zaveta - doduše, sekirom.
Sve je jasnije da je reč Božja, “Knjiga nad knjigama”, puna obmana. Grupa
falsifikatora, zvanih “deuteronomisti”, prečešljali su stvarnu istoriju;
iskrivili su stvarnost, uklonili neugodne činjenice i izmislili, u maniru
holivudskih scenarija, istoriju Svete zemlje.
Ni izdaleka nije u potpunosti razjašnjeno kako se u pojedinostima odvijao
taj posao. Biblijska cenzura postupala je veoma spretno. Poput inja, njena
verzija prošlosti prekrila je istoriju. U principu je radila perfektno, poput
Ministarstva istine Džordža Orvela.
Jedino je sigurno mesto zločina: hram u Jerusalimu je mesto gde se na
kraju slivaju svi tragovi. Na onom brdu u gradu, na kojem se danas uzdižu
Aksa-džamija i Kamena katedrala, nekad se uzdizalo centralno gradsko svetilište.
Bradati sveštenici u odorama, o koje su bila okačena užad, zvončići i drago
kamenje, kružili su unutar zidova tog zdanja. Mahali su tamjanom i klali žrtvene
životinje. U jednom od rituala kvasili su svoje ušne resice ovnovskom krvlju.
Ko bi uzduž prošao hramom, dospeo bi na kraju do najvećeg svetilišta -
“debira”. Tu su u polutami stajala dva heruvima, presvučena zlatom: krilati
lavovi sa ljudskim likom, koji su čuvali Jahvin presto.
Taj presto je bio prazan.
To je Ništa, velika negacija - kao šifra za beskonačnost duha - kao ono
što se smatra pionirskim dostignućem jevrejske teologije. Dok je ceo svet još
udarao u tam-tam i klanjao se idolima, Jevreji su zabranili slikanje likova i
prodrli u carstvo univerzalnog.
Ali, da li je to uopšte tačno? Hebrejima se poriče čak i prvo delo
njihovog duha. O starosti i datumu pojavljivanja Svetog pisma vodi se žestoka
rasprava. U ringu su tri strane:
- Tradicionalisti tvrde da su glavni tekstovi Biblije počeli da nastaju
oko 1000. godine pre Hrista.
- Umerena struja je pre za 600. godinu pre Hrista.
- Minimalisti smatraju Stari zavet “delom helenizma”. U svojim bitnim
delovima napisan je tek posle 330. godine pre Hrista - a, time, i posle smrti
grčkih filozofa Sokrata i Platona.
Čovek iz Hajdelberga ide korak dalje. Bernd Jerg Dibner (Diebner) govori
brzo, ima retku kosu i već 30 godina predaje teologiju. Posle dugog oklevanja,
Evangelistički fakultet je odlučio da tog naučnika promoviše u profesora. Ima 63
godine.
Drvetom obloženi amfiteatar bio je dupke pun kad je netom izabrani
profesor započeo svoje pristupno predavanje. Izrael je “mistična veličina”,
objavio je profesor. Potom je opisao Toru kao “diplomatski dokument pun
kompromisa”, koji je dorađivan i brušen sve do 50. godine posle Hrista.
Za Dibnera, Biblija predstavlja rezultat borbe za prevlast u domenu
religijskog vođstva - pravi krimić iz oblasti kulturne politike, koji je započeo
visoki sveštenik iz Jerusalima tako što je izmenio istorijske činjenica i “u
prošlost projektovao sopstvene snove o velesili”.
Srećom po profesora, vatre inkvizicije odavno su ugašene. Danas ne
spaljuju nikoga ko huli na Boga.
Istovremeno se nalaže poštovanje religijskih osećanja: 3,1 milijarde
Jevreja, hrišćana i muslimana oslanjaju se na reči Starog zaveta. Biblija je
prevedena na 2 300 jezika i dijalekata. U Luterovoj (Luther) verziji sadrži 773
000 reči.